PROJEKT ADAPTACIJE I NADOGRADNJE ZAGRADE GALERIJE UMJETNINA
Galerija umjetnina nije luksuz već namirenje
jedne nacionalne, kulturne i socijalne potrebe.
Ivo Tartaglia, 1931. godina
Ideja o osnivanju Galerije umjetnina kao muzejske ustanove koja bi stručno skrbila o golemom umjetničkom naslijeđu i bila potporom mladom umjetničkom naraštaju, prvi je put javno obznanjena 1908. godine prigodom Prve dalmatinske umjetničke izložbe. Bila je to logična posljedica svekolikog nastojanja jednog začudnog i burnog vremena. Brojno i osebujno društvo umjetnika, književnika, glazbenika i arhitekata, koje se netom bilo vratilo sa školovanja diljem Europe ili se onamo tek spremalo, davalo je poseban šarm Splitu početkom 20. stoljeća. Organizacija i uspjeh Prve dalmatinske umjetničke izložbe, kojom je grad otvorio vrata modernoj umjetnosti, zoran su pokazatelj vremena i ljudi koji su se znali oduševljavati i raditi za opće dobro. Građanstvo je uzvratilo jednakim entuzijazmom. Broj od deset tisuća posjetitelja dostatno govori sam za sebe, napose ako se podsjetimo da je Split tada brojio samo dvadeset tisuća stanovnika. Tom je prigodom dalmatinski namjesnik Nikola Nardelli otkupio veći broj djela za buduću Galeriju. Stoga ne čudi oduševljenje idejom da se velebna prošlost i zahuktala mladost stave pod sigurni galerijski krov. Aktivnosti vezane za Galeriju u sljedeća dva desetljeća bile su usmjerene na prikupljanje umjetnina i promicanje te hvale vrijedne ideje. Naposljetku, 1. prosinca 1931. godine svečano je otvorena Galerija umjetnina. Bio je to legitimni izraz građanskog društva i potvrda svijesti o vrijednosti i značenju umjetničke reprezentacije te njezina prikupljanja i čuvanja.
U nedostatku specijaliziranih muzejskih ustanova Galerija je tijekom svoje povijesti djelovala unutar otvorenoga koncepta i funkcionirala kao pinakoteka, muzej moderne i suvremene umjetnosti. Briga za baštinu, ali i promicanje suvremenih likovnih htijenja rezultirali su specifičnim i raznolikim fundusom koji obaseže razdoblje od 14. stoljeća do danas. U starijem dijelu, pod jedinstvenim nazivom Zbirka starih majstora, sabrana su djela domaćih i stranih umjetnika. Među značajnijim umjetninama tog dijela fundusa radovi su pripisani najvećem venecijanskom slikaru 14. stoljeća Paolu Venezianu, potom su tu djela Andrije Alešija, Albrechta Dürera, Andrije Medulića, Mateja Ponzonija ... Galerija čuva cijeli niz renesansnih i baroknih slika, uglavnom venecijanskih umjetnika. Iznimno je zanimljiv i korpus ikona, kretsko-venecijanskih (15.-18. st.), ruskih (17.- 19.st.) i bokokotorskih (18. i 19. st.). U zbirkama moderne i suvremene umjetnosti kvalitetom i brojnošću ističu se djela Vlahe Bukovca, Branislava Deškovića, Mate Celestina Medovića, Emanuela Vidovića, Ignjata Joba, Jurja Plančića, Marina Tartaglie. Galerija se može pohvaliti i kapitalnim djelima Ivana Rendića, Ivana Meštrovića, Vladimira Becića, Oskara Hermana, Ljube Babića, Jerolima Miše, Ljube Ivančića, Ante Kaštelančića, Ede Murtića, Koste Angelija Radovanija, Dušana Džamonje, Ive Dulčića, Antuna Masle, Slavka Kopača, Branka Ružića, Ferdinanda Kulmera, Ivana Kožarića, Đure Sedera... Galerija posjeduje i djela značajnih slovenskih i srpskih umjetnika, a posebnu vrijednost i svojevrstan kuriozitet predstavljaju djela Puvisa de Chavannesa, Egona Schielea ili Georga Grosza.
Ako se prati povijesni razvoj Galerije umjetnina, posve je razvidan nesklad između vrijedne umjetničke baštine o kojoj skrbi te uloge Galerije u kulturnom životu grada, i, nasuprot tome, prostornih (ne)prilika koje je od osnutka prate. Privremeno iznajmljena stambena zgrada u Lovretskoj ulici postala je njezinom sudbinom. Nastojanje da se Galerija umjetnina primjereno udomi traje doslovce koliko i povijest ustanove. U brošuri Prikaz rada 1931. i 1932. Galerije umjetnina, tiskanoj 1933. godine, nalazi se shematski prikaz nove galerijske zgrade. Riječ je projektu profesora Srednje tehničke škole u Splitu dr. Zdenka Tončića-Sorinjskog, koji se prostornom i oblikovnom artikulacijom naslanja na zagrebačku školu arhitekture, cijenjenu u europskim razmjerima. Do ostvarenje tog projekta, na žalost, nikada nije došlo. Istodobno, Emanuel Vidović, koji se za osnivanje Galerije umjetnina zalagao još od početka prošlog stoljeća, predlaže kako bi »najbolje bilo kad bi, nakon iseljenja bolnice iz stare zgrade na gradskim zidinama kod Perivoja, u nju prešla Galerija s Lovreta«. Treći pokušaj rješenja vezan je uz izgradnju zgrade Primorske banovine potkraj tridesetih godina. Prema planu, uz glavnu zgradu Banovine, s južne strane, trebalo je podići manju zgradu, u kojoj bi se nalazile prostorije banskoga vijeća stan za bana. Osnivanjem Banovine Hrvatske 1939. godine u Splitu je ostala samo Ispostava banske vlasti, pa je objekt za navedene funkcije postao nepotreban. Za isti položaj projektiran je jedan manji objekt, koji je trebao poslužiti kao Paviljon likovnih umjetnosti, u kojem bi se održavale izložbe i gdje bi bila smještena Galerija umjetnina. Započeti radovi prekinuti su početkom rata 1941. godine. Ni nakon rata nisu prestala nastojanja da se Galerija umjetnina dostojno udomi. Nakon višegodišnjih rasprava, 1973. godine usuglašeno je mišljenje da je najpogodnija lokacija za izgradnju novog prostora na predjelu Meja, odnosno između Galerije Ivana Meštrovića i Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika. Na žalost, dalje od postavljanja kamena temeljca 1978. godine nije se krenulo. Rasprave glede smještaja Galerije umjetnina tijekom devedesetih godina ponovno se vraćaju na početak. Naime, prestankom djelovanja Muzeja revolucije, iznova je aktualizirana ideja o smještaju Galerije umjetnina u Staroj bolnici.
Polazeći od temeljnih činjenica i načela da je Splitu Galerija umjetnina neophodna, kao mjesto susreta s prošlošću i suvremenošću, važno je još jednom podsjetiti na fundus Galerije umjetnina, koji je neprijeporno među najdragocjenijim u Hrvatskoj. Međutim, zbog neprimjerenog smještaja stanje je tog fundusa krajnje zabrinjavajuće; trenutačni su prostorni uvjeti ispod svih propisanih standarda. S obzirom na to da prostorno rješenje Galerije mora sadržavati projekciju njezina rada i u budućnosti, ono ne smije biti parcijalno, a isto tako ni prostor ne smije biti dislociran. Stoga su djelatnici Galerije bili uvjereni - a za to su dobili podršku i struke i javnosti - da je zgrada Stare bolnice optimalno rješenje za njezin trajan smještaj. Naime, gabariti Stare bolnice u sadašnjem trenutku zadovoljavaju potrebe Galerije, jer bi se, uz neophodnu adaptaciju, istodobno riješio problem depoa i stalnog postava. Uz prostor za povremene izložbe, svoj primjeren smještaj našli bi bogata galerijska knjižnica, arhiv i restauratorska radionica. Uvažavajući navedene činjenice i argumente, s jasno izraženom voljom da se Galerija umjetnina konačno primjereno udomi, Poglavarstvo Grada Splita donijelo je 2001. godine odluku od presudne važnosti za Galeriju umjetnina: dodijeljena joj je na korištenje zgrada Stare bolnice. Nije potrebno naglašavati da muzeji poput Galerije umjetnina u svakoj sredini zauzimaju najreprezentativnije prostore, a pogled na Dioklecijanovu palaču i zaštitnički zagrljaj baroknih bedema u pozadini, neprijeporno su jedinstven ambijent. No, najvažnije je da sama zgrada uz primjerenu adaptaciju i opremljenost može zadovoljiti visoke muzejske standarde. Mogućnost aktiviranja dijela unutrašnjosti Cornarovih bedema za potrebe Galerije umjetnina u budućnosti, čini ovaj prostor idealnim, osobito imajući u vidu njezin očekivan i prirodan rast.
U skladu s odlukom Poglavarstva Grada Splita, Galerija umjetnina i arhitektonski biro ARP započeli su rad na Projektu adaptacije i nadogradnje zgrade Galerije umjetnina. Zbog složenosti projektnog zadatka, potrebe uvažavanja postojeće građevinske strukture, kao i izrazito osjetljivog prostornog konteksta, poslu se pristupilo veoma pomno. U radu na projektu aktivno je sudjelovalo i Ministarstvo kulture, odnosno njegov Upravni odjel za zaštitu kulturne baštine - Konzervatorski odjel u Splitu. Uz njihovu stručnu pomoć, napore projektanta i stručnih djelatnika Galerije umjetnina definiran je arhitektonski projekt, koji svojom sadržajno-prostornom strukturom pruža mogućnost optimalnoga funkcioniranja muzeja u zadanim prostornim gabaritima, respektirajući temeljne muzejske funkcije i njegovu društvenu ulogu.
Zadani prostor je, uz neophodne intervencije, prilagođen potrebama muzejske institucije. S obzirom na funkciju pojedinih prostora, odnosno na karakteristične sadržaje za koji su namijenjeni te na stupanj njihove otvorenosti, predloženo rješenje nudi optimalno i funkcionalno korištenje zgrade. Prizemlje je namijenjeno raznovrsnim sadržajima, s mogućnošću relativno brze izmjene, s obzirom na potrebu kontinuiranog privlačenja posjetitelja. Osim izložbene djelatnosti u za to namijenjenim prostorima, natkriveni atrij i sjeverno otvoreno dvorište pružaju reprezentativne prostorne mogućnosti za intenzivan kulturni život grada: koncerti, predstave, predavanja, promocije… Specijalizirana knjižara, muzejski dućan, café ili cyber café postali su standardni muzejski sadržaji, koji posjetitelju pružaju široku lepezu ponude i mogućnost informiranja. Takvim sadržajima afirmiran je natkriveni atrij, koji postaje internim trgom, polazna i završna točka kretanja kroz objekt, mjesto susreta i ugodnog boravka. Natkrivanjem atrija omogućuje se termička regulacija, čime prostor postaje prikladan za aktivnosti tijekom cijele godine. Prostor na katu namijenjen je izlaganju stalnog postava, gdje će bogati fundus Galerije umjetnina konačno biti prezentiran na primjeren način. Sjeverno je krilo, osim izložbenog prostora u prizemlju, prostorno i sadržajno odvojeno i dio je radno-tehničkog prostora. Okupljanjem radnih prostora u jednu zaokruženu i autonomnu cjelinu, uz natkrivanje atrija, učinjen je iskorak u odnosu na zatečeno stanje. Vjerujemo da prostorni i funkcionalni razlozi to opravdavaju. Naime, uz rješavanje velikog problema prokišnjavanja, što je posebno izraženo u sjevernom krilu zgrade, tom nadogradnjom osigurava se veći prostor za stalni postav. Novi prostori zajedno s depoima, radionicom i skladištem u podrumskom djelu zgrade formiraju funkcionalnu i odvojenu cjelinu. Funkcionalnim rasporedom svi navedeni prostori mogu djelovati i kao cjelina i samostalno, što je iznimno bitno s obzirom na sadržaj i sigurnosne uvjete.
Ostvarenjem projekta Galerije umjetnina Split bi imao višestruku korist. Prije svega, riješio bi se jedan veliki kulturološki problem, što bi ujedno bila i stvarna potvrda njegove osviještenosti prema kulturnoj baštini, kao i moralni imperativ za kolektivnu odgovornost prema vlastitoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Konačno, grad bi u svom središtu dobio iznimno živ i atraktivan sadržaj, na korist građanima, domaćim i stranim posjetiteljima, u jednom reprezentativnom prostoru sukladnom neprocjenjivoj vrijednosti cjelokupnoga gradskoga konteksta.
Božo Majstorović, ravnatelj Galerije umjetnina