Koncepcija izložbe: Tonko Maroević
Autori likovnog postava: Jasminka Babić, Šime Perić
Likovni umjetnik Šime Perić svojom kolorističkom apstrakcijom doprinio je uvjerljivosti hrvatskog prinosa tom segmentu likovnosti. U apstrakcijama slikar Perić je spojio geometrijsku omeđenost oblika i plohe i slobodu kretanja slikarstva akcije, nježnu valovitost mrlje boja, kojom dirigira poput glazbenika, i posebno geometrizam kruga u kojem se odvija nepredvidiva igra likovnih elemenata stvarajući neponovljive likovne partiture.
Apstrakcije Šime Perića možemo označiti kao tzv. lirsku apstrakciju, temeljenu na vlastitim iskustvima slikarstva akcije, kao i slikanju principom suvremenog pristupa mrlji kao polazištu nove slike. U Perića mrlja je kontrolirano razlivena boja po ravnini bijele plohe. U njega mrlju čine čiste boje, ili čak množina čistih boja, odabranih da sugeriraju čisto raspoloženje i da na kraju tvore likovno djelo dinamičkih oblika kojima je udahnut život. Naime, ova djela pružaju privid neprestanog kretanja boja i oblika. Perić je u svome djelu, kao i likovnoj centrifugi, neka mi bude slobodno upotrijebiti ovu metaforu, iskazao nemir pojedinca i nemir epohe. Ovo djelo svjedočanstvo je duhovnog nemira koji je bezgranično zavladao svijetom. Ovo ukupno djelo i bez namjere odražava baš to stanje duha epohe. Likovnost Šime Perića jedna je od konstanta hrvatske moderne umjetnosti. Ukupnim svojim djelomŠime Perić zauzima istaknuto mjesto među hrvatskim umjetnicima koji su pedesetih godina prošlog stoljeća krenuli u avanturu apstraktne umjetnosti. Dok govori svojim izvornim likovnim izrazom, Perić govori o hrvatskoj likovnoj modernosti i suvremenosti, istodobno zrcaleći i onaj univerzalni likovni doseg našeg vremena. (...)
Iz teksta Josipa Botterija
Doajenska uloga, pozicija umjetnika koji na svoje djelo gleda s pokrićem više od polstoljetnog djelovanja, nipošto nije umrtvila stvaralačku energiju Šime Perića niti ga je dovela do želje da zaspi na lovorikama. Snazi vokacije treba pripisati volju i vještinu kojima je uspio izbjeći napastima da završi kao puki tehničar, kao i opasnostima da zauvijek potone među kopiste fresaka, da se izgubi u tom poslu u kojem se itekako ozbiljno dokazao te neko vrijeme profesionalno bavio.
Prepoznata darovitost ubrzo je počela davati zrelije plodove. Dvije verzije "Ruža" (1954.) ukazuju na postupno oslobađanje fakture od akademski verzirane mrtve prirode na stolu prema živom kolopletu kromatskih mrlja iznimno dinamična duktusa. "Crveni interijer" iz iste godine, iznimno je rafinirani dijalog s prošlošću, motiv slike u slici razveden je kao slobodna orkestracija obrisa i tonova, ostvaren kao kontrast čvrste kompozicijske mreže i lebdećih svjetlosnih naznaka. Ali najodređeniji pomak prema vlastitosti ostvarit će u radovima potaknutima jadranskim, mediteranskim povodima. "Ribar" (1954.) sa svojom majicom paralelnih plavo-bijelih pruga uspostavlja geometrijsko središte slike izrazite reduktivnosti, a tim horizontalnim akcentima suprotstavljaju se vertikale obješenih ulovljenih riba i poneka dijagonala uvjetovana stavom naslovnoga lika. Daleko najtemperamentniji rad je "Pejzaž" (također iz 1954.), nastao u Dubrovačkom primorju, tretiran kao sretan, ekstatičan susret dvaju elemenata: kopna i mora (odnosno zemlje i vode). Asocijacija na prapočela vodi nas i dalje jer navedeni binom možemo dopuniti tvrdnjom kako je žarko rumenilo naslikanih hridina refleks sunčeve vatre ili pak odraz užarena zraka, a energija i toplina viđenoga svakako su vodili i slikarevu ruku da se neravnodušno prepusti euforiji neposredne reakcije.
Možda bismo smjeli reći kako je u "antejskom dodiru" s morskim krajolikom Šime Perić definitivno došao na svoje jer navedeni "Pejzaž" možemo smatrati svojevrsnom inkunabulom njegova opusa, slikom koja se, istina, referira na određeni krajolik, ali ga transponira u autonomno i nesputano prožimanje (ili suprotstavljanje) intenzivnih kromatskih polja. Nije pretjerano pomisliti da će iz sličnih premisa, nakon više od pola stoljeća, nastati zanosni ciklus "Ljeta na Braču".
Kao da određenu maritimnu inspiraciju pokazuju i dvije "Plave slike" (1955.), ponajprije po dominanti tirkiznih i ultramarinskih tonova, odnosno po valovitosti tokova i odsjaja. No posebice u drugoj varijanti izrazita je ortogonalna parcelacija plohe, možda odjek euklidsko - pitagorejske ( a vjerojatnije sezanističke)projekcije odnosa prema svijetu oblika. Uz linearne naglaske koji upućuju na logiku "zlatnog reza", prepoznat ćemo i sugestiju jedara, brodova, napetih konopa. Ta je slika prava iznimka po svojoj racionalno - konstruktivnoj organiziranosti, po jasnoći i čvrstoći rasporeda u kadru, no za njom će slijediti čitav niz slika virovite i magmatične naravi, djela kojima će Šime Perić potvrditi svoju autentičnu vokaciju nagonskog slikara, i potvrditi svoje ključno mjesto u kronici i povijesti enformelističke poetike u hrvatskom (i južnoslavenskom) prostoru. (...)
Iz teksta Tonka Maroevića
Šime Perić rođen je 10. ožujka 1920. u Antofagasti (Čile). Djetinjstvo je dijelom proveo u Čileu, a dijelom u Ložišćima na otoku Braču. 1946. godine u Beogradu upisuje Akademiju za primenjenu umetnost, gdje diplomira 1952. godine u klasi prof.Vase Pomorišca. 1949. godine provodi jedan semestar u Parizu na odsjeku fresko-slikarstva Ecole Nationale Superieure des Beaux-Arts. Po završetku studija pridružuje se Majstorskoj radionici prof. Krste Hegedušića u Zagrebu u kojoj ostaje do 1957. godine. Iste se godine pridružuje osnivačima grupe "Mart" čijim članom ostaje sve do njezina kraja 1972. godine. 1969. godine postaje docent, a potom i izvanredni, te redovni profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Kroz petnaest godina pedagoškog rada odgojio je nekoliko generacija umjetnika. U mirovinu odlazi 1984. godine, no intenzivno nastavlja s umjetničkim radom, posebice na području kiparstva. 2000. organizirana je velika retrospektivna izložba u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu. 2003. godine u izdanju Akademije likovnih umjetnosti i Skaner studia, Zagreb, objavljena je Perićeva monografija autora Tonka Maroevića i Mladenke Šolman. 2007. godine je po njegovom nacrtu realizirana 12. dionica Bijele ceste na Dubrovi kod Labina.
