Autori likovnog postava: Neven Bilić, Siniša Labrović, Marija Stipišić Vuković

"...Bilićeve skulpture oduvijek su privlačile svojom sofistiranošću. One su perceptivno, vizualno i optički kristalno jasne i dostojanstvene. Primjer su pomne analize koja pretpostavlja stanoviti mir i kontemplativni žar, i svakako isključuje "nagonsko" oblikovanje i nasrtanje na materijal ili oblik. Žive i postoje u prostoru bez postolja, u bliskoj komunikaciji s promatračem, u duhovitoj i veseloj razigranosti organičkog i anorganskog, pozitivnih i negativnih formi, odnosa punog i praznog, mekog i tvrdog, materije i prostora koji formu prožima i s kojim forma vodi dijalog. Mnogo se puta spominjala izrazita arhitektoničnost Bilićevih skulptura, što je neosporno, i što duguje svojem poznavanju arhitekture, koju nerijetko i kiparski tematski tretira. U izvedbi njegovih radova očituje se sinteza računalne i tehničke dosljednosti i preciznosti...

Posljednjih godina on tradicionalne materijale, broncu, drvo, granit, kamen, zamjenjuje laganim poliuretanom. S vremenom forme gube klasičnu strogost, čvrstoću i zatvorenost i postaju omekšane, zaobljene te razbijene otvorenim, šupljim i slojevitim elementima. Geometrijski elementi zamijenjeni su organskim. Zanimanje usmjerava na serijsku proizvodnju i multipliciranje elemenata skladno povezanih, konstruiranih u cjelinu, koje njeguje i razvija do danas. Ti su replicirajući moduli posljednjih godina postali neka vrsta njegovog zaštitnog znaka koji u sebi ujedinjuje osobine rebusa i slagalice. Ponavljanja ideje u varijacijama jednako su snažna u svakoj skupini ponaosob. Osim u odabiru materijala, pomak od tradicionalnog kiparstva očituje se i u odbacivanju konvencionalnih kiparskih postupaka poput klesanja i modeliranja...

Recentnim ciklusom Bilić stvara dojam otvorenosti i transparentnosti te unosi neku mješavinu sadašnjosti i svevremenosti, misaonosti i emotivnosti, osobnosti i simbolike. U njemu se isčitava i bogatstvo unutarnjih svjetova: intenzitet inspiracije, svježina ideja i koncentrat doživljaja. Svim tim elementima on poziva na bliski razgovor, na vizualno i taktilno isčitavanje površine i na aktivnu, direktnu komunikaciju s formom volumena..."

Iz teksta Marije Stipišić Vuković

"...Pokazujući kolonijalne komplekse lokalne kulture - što, opet, nipošto nije karakteristika samo hrvatske kulture, već posljedica globalnog, višestoljetnog normativnog nametanja eurocentričke kulture kao univerzalnog civilizacijskog dosega - Labrović ne poručuje da je odgovor, i otpor, u guslama, ovcama hajducima i šakama. Međutim, ni to opet ne znači da Labrović ne misli ozbiljno kad kaže kako se njegov umjetnički senzibilitet počeo razvijati kroz čuvanje krava u djetinjstvu. Niti je njegovo stalno isticanje Sinja kao rodnog mjesta tek šarmantni ukras umjetničke biografije. Ono što u tome trebamo shvatiti ozbiljno nije nikakav lokalpatriotizam ili romanizacija čobanskog zanimanja, već - možda samorazumljiva, ali ne zato i posve uvažena - činjenica da se kreativnost, uključujući i umjetničku i "suvremeno - umjetničku", ne rađa tek u školama, vrtićima, galerijsko - muzejskim prostorima i likovnim akademija urbanih središta. Ona zaista svoju genealogiju može imat i u aktivnosti čuvanja krave Zelenke. To je jedan od razloga zbog čega Labrovića, po nekom općem senzibilitetu možemo svrstati uz imena poput Mladena Stilinovića, Tomislava Gotovca, Vlaste Delimar, Željka Jermana, kojima je zajedniča upravo izvan - akademska umjetnička, formativna genealogija...

Kako bi ukazao na komplekse i "otvorene rane" hrvatskog, i šire protujugoslavenskog, društva i kulture, Labrović je otvorio samog sebe kao ranjivog subjekta, možda i ranjenika kome je potrebno previjanje. Budući da strategije maskarade, mimikrije i "overidentifikacije" i same imaju svoje naličje, i vode u problematične, ponekad i slijepe ulice koje implicira samo - egzotizacija, samo - primitivizacija, samo - animalizacija, mogli bismo reći da je i on platio dvostruko. Ne novcem koji, kao u vicu, može kupiti sve, pa i zakon - nego nekim puno osobnijim, ljudskim, umjetničkim i političkim ulogom. Ulogom u što? Možda u to kako bismo se na kraju i mi sami, u nekoj sličnoj gesti odbijanja tipične "građanske čistoće rada" i "retorike građanskog miljea", nekad mogli lakše, bez straha i srama, doslovno, metaforički, ili kako god, popišati."

Iz teksta Ivane Bago

Neven Bilić rođen je u Zagrebu 1972. godine. Završio je Školu za primjenjenu umjetnost i dizajn, a 1995. godine diplomirao je kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi profesora Stanka Jančića. Radi kao docent na kiparskom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. 2006. godine upisuje Poslijediplomski doktorski umjetnički studij kiparstva na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (mentora Slavomira Drinkovića). Živi i radi u Zagrebu.

Siniša Labrović rođen je 1965. godine u Sinju. Vizualnim umjetnostiima se počeo baviti 2000. godine. Godine 2005. realizira rad "Stado.org" u kojem su ovce bile sudionici reality show. Od performansa bi valjalo izdvojiti radove "Gloria" (guslarska izvedba tekstova iz magazina Gloria), "Kažnjavanje", "Obilježavanje" i "Zavijanje ranjenika" te serije "Fraze" i "Pišanje". Na 11. Istambulskom bijenalu 2009. godine predstavio je rad "Postdiplomsko obrazovanje/Postgraduate Education". Predstavljao je Hrvatsku na 13. Venecijanskom bijenalu arhitekture 2012. godine zajedno s Pulskom grupom, Hrvoslavom Brkušićem, Igorom Bezinovićem i Borisom Cvjetanovićem. Radovi mu se nalaze u zbirkama Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu, Galerije umjetnina u Splitu i Umjetničke galerije u Dubrovniku. Živi i radi u Zagrebu.