Svaki kraj je novi početak. Uzaludno je tražiti razloge jer oni su tu, sve je s razlogom. Potraga je vječna. Ovaj tekst neće pokušati objasniti istinu, niti će tražiti razloge, samo će pokušati ispričati jednu priču. A priča ide ovako:
„U jednom stanu živio je čovjek koji nije bio sretan. Nije mu bilo dobro i bio je nemiran. Tražio se no, nije se uspijevao pronaći. Uvijek bi se iznova gubio, u kutovima, među zavjesama, procijepima na parketu. U potrazi za uzrocima nije razumijevao posljedice. Ostao je zatočen u nekom davnom vremenu. Dijete u njemu je zakržljalo. Nakon nekog vremena odlučio je svemu stati na kraj, otišao je snažno. Tu je bio kraj njegovoj potrazi. To jest, onoj za koju mi znamo. U jednom drugom svemiru živi dječak, mlado biće koje ni ne shvaća što bi to bili razlozi, samo putuje u svojim maštanjima. Sretan je, čak i kada ga mama ukori. Dječja zaigranost i nevinost stvara svoju putanju i ne nailazi na prepreke. Pjesma, misli, priča, superjunaci, bezbrižnost, vojnici, nindže, bam!“
Darko u svom radu naziva „Miro“ spaja snimku interijera i eksterijera s audio zapisom razgovora s dječakom. Koristeći teleobjektiv stvara plošnost prikaza koji je intenziviran dugim kadrovima. Detalji koje autorovo oko primjećuje polako nas uvode u priču. Iz vanjskog prostora u kojem se nazire zapuštenost ulazimo u prostoriju prepunu zaprepašćujućih tragova načina življenja. Paralelno pratimo dječakovu priču koja cijeli doživljaj zaokružuje i pritom stvara suprotan osjećaj. S jedne strane nevini dječji glas, a s druge, krhotine i ostatci života, stapaju se u integralni doživljaj. No, koliko god osjećaji bili konfuzni, na kraju ostajemo šokirani. Uznemirenost koju izaziva pogled na prostorije pune smeća, prljavštine i zapuštenosti umiruje dječji glas koji nas u trenutcima tjera na osmijeh. Autor sažima dvije krajnosti izražavajući intimni doživljaj osobnog šoka, promišljajući pritom o začetku i kraju života koji se veže uz određeno mjesto. Postiže jednostavnost koja nekima može izgledati banalno, no svaki doživljaj je prepušten gledatelju i opravdan. Maštanja dječaka o tome što želi biti u životu poentira svrhu postojanja. Ostaje nam se zapitati gdje se skrilo dijete u nama? Najveći čovjek uvijek ostaje dijete, rekao je jednom Goethe.
(Ivana Vukušić, kustosica)

Suvremeno društvo karakterizira dinamičan tempo i konstantne promjene, primjerice u odnosima među pojedincima, pojedinaca prema društvu i društva prema pojedincima. Život je toliko ubrzan da ga je teško sagledavati u njegovoj kompleksnosti. Izdvajanjem jednoga segmenta, u moru sličnih ili istih, prikazujemo zamrznutu sliku života kakvim ga vidimo. Umjetnik Darko Škrobonja uzima upravo jednu takvu životnu situaciju i pomoću video ukomponiranih fotografija prikazuje individualizirani životni prostor. Ističe se grubost slika, zapuštenost i propadanje, kojima se suprotstavlja zvuk. Narator je dijete koje simbolizira ono što su svi jednom bili - neiskvarena djeca koju čekaju neki još uvijek nepoznati životi, sa svim očekivanjima karakterističnim za tu dob. Kako bi se prikazao život kao zaokruženi entitet i ukazalo na nemogućnost bijega od stvarnosti, suprotstavljene su grozota i ljepota, staro i mlado. Suvremenog pojedinca karakterizira odabir, pa je potrebno zapitati se što se to dogodi u individualnim životima što skrene pojedinca sa započete putanje i dovode ga do situacije za koju nikad nebi ni pomislio da će biti njegov izbor. Ali, odabire radimo svaki trenutak tijekom svakog dana i sam taj čin ostavlja za sobom namjerne i nenamjerne posljedice. Predviđene i nepredviđene.
Umjetnik se u radu koristio emotivnim pričama iz vlastitoga života, prezentirajući tako publici onu situaciju koja ga ostvaruje, i kao umjetnika i kao osobu. Audio-vizualnim kombiniranjem autor pruža mogućnost publici da i ona taj trenutak proživi s njim. U jednom kratkom trenutku, svojevrsnom isječku iz vremena, prestaje vječna žurba življenja, a publika se zaustavlja i proživljava život druge osobe. Ona razmišlja, osjeća i biva senzibilizirana u individualiziranom prostoru.
(Christy Koor, sociologinja)

Darko Škrobonja (1986., Split)

Završio je II. jezičnu gimnaziju u Splitu. Trenutno je student druge godine diplomskog studija medijske umjetnosti na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Izlagao na jednoj samostalnoj i više skupnih izložbi u Hrvatskoj i Njemačkoj.

Ivana Vukušić (1988., Vela Luka)

Završila je I. klasičnu gimnaziju u Splitu. Trenutno je apsolventica diplomskog studija hrvatskog jezika i književnosti i povijesti umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Splitu. Djeluje u udruzi Kulturna alternativa mladih - HRAM, Centar novog cirkusa. Bila je u uredništvu časopisa studenata Filozofskog fakulteta The Split mind. Volonterski djeluje u galeriji Bez naziva. Do sada napisala nekoliko tekstova i sudjelovala u pripremi izložaba.

Christy Koor (1992., Pula)

Završila je opću gimnaziju Jurja Barakovića u Zadru. Trenutno je na prvoj godini diplomskog studija sociologije na Filozofskom fakultetu u Splitu. Sudjelovala na projektu (De)mapiranja Dioklecijanove palače, te radi na projektu Kontekstualizacije ljepote dokoličarenja na primjeru splitske rive.