„… Dug je i plodonosan Vidovićev životni i umjetnički put, od njegovih mladih đačkih dana, kad je, napustivši splitsku realku, otišao u venecijansku Akademiju, da primi osnove slikarskog znanja, i u Veneciji, Chioggi, Milanu proveo dane svojih studija i svojih prvih likovnih traganja, pa do njegovih zrelih ostvarenja posljednjih triju decenija, koja ulaze u najznačajnije realizacije modernog hrvatskog slikarstva. Vidović je iz Venecije došao u Split po kraj prošloga stoljeća, predstavljajući se prim svojim platnima, koja su slikana u plein-airu, u vedrim i živim bojama, govorila o snažnom i rano sazrelom talentu umjetnika. Slika 'Vranjica', ozarenog jutarnjim suncem koji se odbljeskuje u bistroj plohi mora, ili sunčani, vedri 'Mundimitar', pejsaž hrvatskog naselja među brdima talijanskih Abruzza, govore o toj ranoj fazi, svježoj, slikarski čistoj i punoj temperamenta.
No, ta prva mladenačka faza bila je kratka. U opusu mladoga slikara osjećat će se neko vrijeme odjek divizionističke palete Segantinija i Favretta, koji su – zadnji mletački pejzažisti na baštini Guardija – slikali lirske pejsaže sa laguna i maglom obvita jutra Venecije pune poezije.
Daljnji Vidovićev opus, koji ide od početka našega stoljeća, pa negdje do tridesetih godina, zaokružena je cjelina. Nastale su u to doba slike staroga Splita, slikane u azurnim i prozirnim našim tihim zorama i zagasitim i sjetnim našim sutonima, kad se svijetlo rađa i sunce budi, ili kad tiho zamire iza Marjana i Čiova, slike prožete poezijom i melanholijom. Nastala su platna sa lađama na plavim površinama mora, u osvit ranoga jutra, siluete Splita koji se gubi u večernjoj magli ili nakon zalaza sunca, kad jasne konture i čisti obrisi grada nestaju, i kad je sve u tihoj sordini. Slikane su tada njegove siluete grada sa zvonikom još u skelama, njegove sfinge s Peristila. Uz Split se, kasnije, kao tema, motiv i inspiracija, pridružuje i Trogir, grad slikarevih dječačkih uspomena, sa svojim slikovitim uskim uličicama, sa siluetom zvonika svoje divne katedrale i zatvorenom linijom zgrada na obali, koju zaključuje, kao finale, masiv Kamerlenga. Iako je slikarstvo te pomalo literarne, nostalgične, pomalo sentimentalne faze nama danas možda tuđe i daleko, ono ima svoje mjesto, svoju poeziju, svoj kvalitet.
U svojoj zadnjoj fazi, kad je slikar već bio u svojim zrelim muževnim godinama, nastaje najveći uspon. Slikar je osvježio svoju paletu, stvorio nove teme, dao svoja najzrelija djela. Kao početak tog trećeg razdoblja stoji slikarevo remek-djelo, njegova 'Stara lutka'. U skali zelenih, maslinastih tonova, prašni objekt iz slikarevog ateljera postaje vizija, simbol, apstrakcija. Tu je sinteza čitavog umjetnikovog rada, spoj ranije i kasnije faze, kulminacije jedne prekretnice. Nažalost, ta je slika sada izložena na izložbi 'Pola vijeka jugoslavenskog slikarstva', te je odsutna sa naše izložbe. I to se osjeća…
… Staroga majstora nema na otvorenju među nama. On nas je, nažalost, napustio, ali je svojim djelom prisutan i živ.
Možda nigdje kao na ovoj retrospektivi, gdje ga pratimo od prvih djela rane mladosti, do posljednjih, dosad nepoznatih, a vrlo kvalitetnih slika Splita koji nestaje, koje je, sa vanrednim slikarskim osjećajem, slikao stari majstor na bolesničkom krevetu do pred samu smrt, možemo da osjetimo kako, usprkos toga što je njegovo djelo nastalo izvan dodira sa suvremenim strujanjima i umjetničkim središtima, i sa današnjeg je vidokruga moderne kritike jedna osebujna kreativna cjelina. I da to djelo ima svoje mjesto u historiji likovnog života Splita i čitave naše domovine.
Svrha je i cilj ove izložbe da se to osjeti i da se evocira njegova uspomena, što je ujedno i iskrena želja njenih priređivača.“
Kruno Prijatelj, iz kataloga izložbe
Emanuel Vidović rođen je u Splitu 24. prosinca 1870. Djetinjstvo provodi u Splitu i Trogiru. Sa sedamnaest godina upisuje se na Akademiju u Veneciji, ali je napušta i slika vedute kanala, lagune i motive iz Chioggie, djeluje i u Milanu. U Split se vraća 1895., te je od 1898. nastavnik u Splitu (na Realnoj gimnaziji i Obrtničkoj školi). Po povratku u domovinu slika motive Splita i Trogira kojima dominira tamni, sjetni ugođaj.
Od 1930-te redovno posjećuje Trogir, tada počinje slikati i mrtve prirode uglavnom skulptura i predmeta kojima je bio ispunjen njegov splitski atelje. Kasnije slika i intimu svoga ateljea i mrtve prirode s voćem, cvijećem ..., 1929. prvi puta izlaže te slike.
Od 1938. do 1940. slika polumračne interijere splitskih i trogirskih crkava. Pred kraj života naslikao je veliki ciklus gvaševa Trogira i Splita. Godine 1984. ustanovljena je Velika nagrada Splitskog salona "Emanuel Vidović".
Emanuel Vidović umro je 1. lipnja 1953. u Splitu.