Izbor eksponata, postava izložbe i redakcija kataloga:
za ULUH:
Bašić Ljubo
Kaštelančić Ante
za Galeriju umjetnina:
Prijatelj Kruno
Tripković Marija
„Vidovićevo djelo nam danas još jasnije izbija kao jedna logična i jedinstvena cjelina uprkos pojedinačnim etapama i 'fazama' koje su neminovne u umjetničkom putu svakoga umjetnika. Ako se taj opus i ne može, uprkos izvjesnim dodirima sa suvremenim evropskim umjetničkim strujanjima, definirati i postaviti u uobičajene kalupe i određene hronologije pravaca i smjerova evropske umjetnosti do posljednjih decenija ottocenta do sredine stoljeća, možemo uočiti da to slikarstvo krije upravo neke spontano nastale elemente koji se mogu ne samo pronaći u slikaru suvremenim zbivanjima već u kojima on neke momente i pojave katkad na neki način čak latentno prethodi ili im daje svoje samostalne interpretacije…
… Osjetiti ambijent i atmosferu svoga kraja do najdubljih pora, doživjeti i proživjeti motiv do njegove srži i njegove biti, ne lutati za dalekim podnebljima, tuđim temama i sebi stranim slikarskim dijalektima, govoriti uvijek likovnim govorom svoga vremena i umjetnički tom vremenu spontano i iskreno pripadati, živjeti sa svojim stilom, sa svojim motivima i sa svojim ugođajima u svakome potezu svoga kista i u svakoj gesti svoga života – to je sinteza i 'credo' Vidovića umjetnika i Vidovića čovjeka.
Ova komemorativna izložba prikazuje niz Vidovićevih ulja i gvaševa, nastalih uglavnom u posljednjem deceniju slikareva života, od kojih nijedan rad nije do sada bio u Splitu izlagan, a mnogi se izlažu po prvi put uopće. Ta nam činjenica pokazuje koliko je Vidović imao još kvalitetnih radova, koje nije bio publici pokazao za vrijeme svoga života, premda je relativno često imao svoje samostalne izložbe. Našem današnjem senzibilitetu ovi su kasni majstorovi radovi na posebni način blizi i dragi bilo da poetično evociraju i na posebni umjetnikov način interpretiraju splitske i trogirske motive, bilo da sa toliko ugođaja prikazuju mrtve prirode sa predmetima kojima je Vidović znao dati novi život i duboki podtekst sintetizirajući u njima čitavu svoju poetiku.
Ako mi danas, u našem svakodnevnom riječniku, upotrebljavamo termin 'vidovićevski' za neke vizije, za neke ugođaje, za neke motive i atmosfere, odnosno ako je slikarevo ime postalo skoro novi atribut, simbol, obogaćenje našega leksika i naših doživljaja, onda nesvjesno potvrđujemo koliko je Emanuel Vidović svojim slikama ušao u nas same i koliko je ta vremenska distanca od njegove smrti učinila njegovu umjetnost još aktuelnijom.“
Kruno Prijatelj, iz kataloga izložbe
Emanuel Vidović rođen je u Splitu 24. prosinca 1870. Djetinjstvo provodi u Splitu i Trogiru. Sa sedamnaest godina upisuje se na Akademiju u Veneciji, ali je napušta i slika vedute kanala, lagune i motive iz Chioggie, djeluje i u Milanu. U Split se vraća 1895., te je od 1898. nastavnik u Splitu (na Realnoj gimnaziji i Obrtničkoj školi). Po povratku u domovinu slika motive Splita i Trogira kojima dominira tamni, sjetni ugođaj.
Od 1930-te redovno posjećuje Trogir, tada počinje slikati i mrtve prirode uglavnom skulptura i predmeta kojima je bio ispunjen njegov splitski atelje. Kasnije slika i intimu svoga ateljea i mrtve prirode s voćem, cvijećem ..., 1929. prvi puta izlaže te slike.
Od 1938. do 1940. slika polumračne interijere splitskih i trogirskih crkava. Pred kraj života naslikao je veliki ciklus gvaševa Trogira i Splita. Godine 1984. ustanovljena je Velika nagrada Splitskog salona "Emanuel Vidović".
Emanuel Vidović umro je 1. lipnja 1953. u Splitu.
.