Općinstvo konačno može odahnuti. Barem ona polovica koja je, ako je za vjerovati šlageru s kraja 80-ih, intenzivno tražila kita po splitskom akvatoriju. Isti se konačno pojavio, doduše na neočekivanoj lokaciji, u Galeriji umjetnina. Kako je uskočio u atrij i potom svojom znamenitom glavom, koja kod ulješura čini oko 35 % ukupne veličine, probio zid i uletio u izložbeni prostor, utvrdit će istraga. Iako je ostao nasukan između dva prostora, izgleda da je u jako dobrom stanju. Doima se dobronamjerno, znatiželjno i inteligentno, što i ne čudi budući da ima najveći mozak od svih životinja, težak oko devet i pol kilograma. Zove se Arnie, a ime je dobio po Schwarzeneggeru. Sve zainteresirane Arnie je odlučio primiti u svom privremenom uredu počevši od 15. rujna u 20 sati, kada se očekuju protokolarni govori, sve do 27. rujna 2015. Kako se prilagodio uredovnom vremenu domaćina, stranke neće primati ponedjeljkom. Predstavnici Turističke zajednice već su najavili da će mu pokloniti tradicijsku splitsku togu i ponuditi ulogu Dioklecijana.
Nakon marketinški odrađenog uvoda bez kojeg danas, tvrde upućeni, ne mogu ni muzeji, valjalo bi nešto reći i o meritumu. Arnie je produkt uma i ruku mlade splitske umjetnice Tine Vukasović. Gledajući strogo medijski, riječ je o skulpturi koja se postavom transformira u prostornu instalaciju. Za iščitavanje taj je podatak važan, ali nije presudan. U središtu Tininog interesa nisu klasične kiparske vrijednosti, odnosno istraživanje forme. Ono bitno se događa na semantičkom, a ne na formalnom planu. Početna etapa rada je artikuliranje koncepta, razrada ideje tijekom koje se iskristalizira optimalni medij vizualizacije i način prezentacije. Ipak, bez obzira na današnje tehnološke mogućnosti, od CNC strojeva do 3D printera, Arnie je plod manualnih vještina i praktičnih, ali vrlo inventivnih rješenja. Zato, za razliku od manekenske gluhoće drvenih alkarskih konja, zrači životnom neposrednošću, ili kako sama autorica kaže: Mjestimično izmodeliran poput „luftića“ na napuhavanje sugerira igru i slobodu. Uz uradi sam poetiku idu i pristupačni materijali koje umjetnica koristi u radu, kao što su fimo masa za modeliranje, elastične gumice, reflektirajuća folija, pur pjena ili stiropor.
Kako je riječ o refleksivnom, a ne intuitivnom, više cerebralnom, a manje manualnom pristupu, Tinini radovi traže pažljivog čitača koji prepoznaje i povezuje referencije teksta i konteksta. Kontemplacija je tu uzaludan posao, budući da se ne radi o pozivu na potragu za kamenom mudrosti, odnosno nedvojbenom definicijom. Ti su radovi svojevrsni okidači koji traže aktivnog sugovornika, spremnog na tjelesnu i mentalnu gimnastiku. S obzirom da im je interaktivnost pogonska energija, Tinini radovi dobivaju umjetničku konstituciju jedino kroz uzajamne transakcije i iskustvo sugovornika/sukreatora.
Teme koje me intrigiraju najčešće su vezane uz sukobe osjećaja, odnose promatrača i djela, prolaznosti vremena - čekanja, utopije i transformacije, ističe Tina. Često obilata doza apsurda i humora nije samo u funkciji atrakcije već predstavlja adekvatan komentar osobne i društvene zbilje. U konačnici riječ je o ozbiljnim stvarima. Arniea možemo gledati kroz kontrastirajuće parove kao što su priroda-umjetnost, manualno-digitalno, zbiljsko-virtualno, možemo ga gledati kao inovativan tretman izložbenog prostora i djela. Možda je najbolje u Arnieu gledati supstitut za Idu, lutku koju je umjetnica učinila sebi nalik i koja ju je u nekoliko navrata mijenjala i zastupala. Tako je Ida umjesto nje studirala, čitala knjige, bila na poslovnom sastanku i na ljetovanju. Raditi umjetničko djelo pod pritiskom vremena i materijalnih mogućnosti zaziva određenu ludost napisala je Tina na početku ove avanture. Ništa manju nego glavom probijati zid. Da bi uspio moraš imati hrabrost, tehniku, naravno i glavu, ali i autoironični odmak. Idi je ljetovanje krenulo po zlu pa je odmah naslovu dodan komentar Fijasko, koji bi bio primjereniji sličnoimenom kulturističkom bastardu na kojemu se događa rasprodaja ideja i ideala. Zar je zaista lakše hrabro sazrijevati nego dostojanstveno stariti?
Božo Majstorović
Tina Vukasović rođena je 1989. u Splitu, gdje je završila opću gimnaziju Vladimir Nazor. Na Umjetničkoj akademiji u Splitu završila je preddiplomski (2011.) i diplomski studij slikarstva (2013.). Diplomirala je pod mentorstvom prof. Nine Ivančić i prof. Viktora Popovića, uz teorijsko mentorstvo dr. sc. Blaženke Perice. Članica je Hrvatske udruge likovnih umjetnika, umjetničkih grupa Čekanje i Bez naziva. Izlagala je na četiri samostalne i više skupnih izložbi. Godine 2014. bila je finalistica Nagrade Radoslav Putar za mlade likovne umjetnike, koju dodjeljuje Institut za suvremenu umjetnost (SCCA) iz Zagreba. Osim izlaganjem bavi se i koordinacijom projekata (Fast Forward - Utorkom u Galeriji, Galerija umjetnina) te organizacijom izložaba (Galerija Bez naziva, Split). Sudjelovala je na rezidencijalnom programu Punta Arta - Otočka karta 2 na otoku Zlarinu i dva projekta Erasmus plus u Turskoj i Italiji.
U realizaciji izložbe pomogli su: Marino Vukasović, Ivana Vukušić, Lana Beović, Dajana Džafo, Vedrana Vučenović, Maja Brajević, Tihana Mandušić - Tetka, Francine Flandrine, Vojin Hraste i Smile klinika.
