„Žena za Toma Friedmana“ autoportret je Nine Dajak inspiriran Friedmanovim radom iz 1999. Autorica se referira na Friedmanov autoportret koristeći istu temu i materijal; kockice šećera. Korištenjem šećera kao glavnog elementa umjetničkog djela autorica nas tjera da na stvari oko sebe počnemo gledati na sasvim nov način. Fragilni materijal metafora je prolaznosti života. Baš kao što se šećer pod utjecajem vlastitih svojstava i vanjskih čimbenika mijenja, tako će se kroz godine mijenjati i čovjek, odnosno autoričin autoportret. Djelo kao da nam govori: Ništa nije stalno! Međutim, nakon što pogledamo ovaj rad i vratimo se u stvarni svijet, možemo li kockicu šećera gledati na isti način? Raditi sa materijalom kao što je šećer jako je riskantno. Budući da se specifični materijal nameće kao glavna karika umjetničkog djela, karika važnija od same umjetnice, moglo bi se reći da se u ovom slučaju i sama umjetnica podređuje materijalu prepuštajući mu „stvaranje“ djela.
Nina Dajak ovim radom pokazuje izuzetnu sposobnost da nešto sasvim obično i svakodnevno transformira u nešto neočekivano. Zapanjujuća je autoričina tehnička sposobnost oblikovanja autoportreta, koji od gledatelja traži posebnu dozu koncentracije, s obzirom da se s promjenom kuta gledanja i udaljenosti mijenja izgled i dojam. Svatko tko promatra rad treba se zaustaviti i promisliti o tome što nam autorica želi prenijeti svojim načinom stvaranja, jer ovaj autoportret nipošto nije još samo jedan u nizu autoportreta u povijesti umjetnosti. Ovo je djelo koje traži da iz njega iščitamo nešto više, djelo čiji materijal, kada ga proučimo govori sam za sebe.

(Josipa Begonja, kustosica)

Inspirirana umjetničkim radom Toma Friedmana, splitska umjetnica Nina Dajak koristi kockice šećera kao materijal za izradu autoportreta, pod nazivom ,,Žena za Toma Friedmana“. Riječ je o neočekivanom, neuobičajenom i vrlo zanimljivom odabiru materijala. Naime, šećer možemo promatrati kao svakodnevnu namirnicu koju konzumiramo od djetinjstva do starosti i bez koje ne možemo preživjeti, ali s druge strane i kao namirnicu čija pretjerana konzumacija može dovesti do niza oboljenja. Koristeći ga kao osnovni materijal u svom radu, umjetnica želi dočarati lakoću, čistoću i krhkost šećera kao strukture, iako je zapravo riječ o namirnici koja nas ponajviše asocira na jednostavnost svakodnevnoga življenja. Svako je umjetničko djelo po svojoj definiciji rezultat umjetničkog nadahnuća, talenta te uloženog truda umjetnika, pa tako i rad Nine Dajak izražava njene misli i osjećaje koje ona pretače u ovo djelo. Šećer ilustrira njenu interakciju sa samom sobom, sa vlastitom ženstvenošću, krhkošću i nestalnošću, jer je šećer kao materijal upravo takav, nestalan i lako raspršiv, a istovremeno sladak i poželjan. Fokus je stavljen na karakteristike umjetnice kao žene, kao svojevrsne ključne elemente njene individualizacije i subjektivizacije, samim time istovremeno definirajući i opisujući mladu ženu.
U radu nema naznaka feminizma. Umjetnica naglašava isključivo ulogu tijela, kreirajući skulpturu same sebe. Odabirom šećera kao materijala, ovo djelo će se nesumnjivo nametnuti kao potpuno novi i originalan način umjetničkog izražavanja. Upravo kombinacijom autoportreta kao umjetničkog žanra, te šećera kao materijala, umjetnica je oblikovala originalan prikaz stvarnih značenja ženstvenosti, te simboličkih poruka koje nastoji istaknuti, prenijeti drugima, a u konačnici i pojasniti samoj sebi.

(Tea Gutović, sociologinja suradnica)

Nina Dajak (1994., Split)

Završila je Školu likovnih umjetnosti u Splitu. Preddiplomski studij slikarskog završila je na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi prof. Gorkog Žuvele. Trenutno je studentica prve godine diplomskog studija. Izlagala je na dvije samostalne i nekoliko skupnih izložbi.

Josipa Begonja (1994., Zagreb)

Završila je Opću gimnaziju u Drnišu te preddiplomski studij hrvatskoj jezika i književnosti te povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Splitu. Trenutno je studentica prve godine diplomskog studija.

Tea Gutović (1992., Split)

Završila je Prvu jezičnu gimnaziju u Splitu i preddiplomski studij istraživačke sociologije na Filozofskom fakultetu u Splitu. Trenutno je studentica prve godine diplomskog studija sociologije i druge godine stručnog studija Kineziološkog fakulteta u Splitu. Sudjelovala je na projektu "Studirajmo zajedno", projektu za poticanje poduzetništva među mladima i projektu "(De)mapiranje Dioklecijanove palače".