Kada govorimo o Kino klubu Split, nezaobilazno se vraćamo razdoblju šezdesetih godina prošlog stoljeća po kojem je klub postao i ostao poznat i prepoznat. U tom periodu, u klubu je djelovala druga generacija autora. Kako bismo shvatili uspjeh druge generacije trebamo sagledati djelovanje prve. Prva generacija članova Kino kluba Split (Domić, Bogdanović, Nožica, Kalabris) bila je izvan tada aktualnih tokova jugoslavenske amaterske kinematografije. Njoj možemo, uz osnivanje kluba, zahvaliti na popularizaciji filmske umjetnosti u Splitu, izgradnji infrastrukture, opremanju projekcijske sale i filmskog laboratorija, te regrutiranju filmskih amatera i profesionalnog kadra. Uz tečaj za kinooperatera i filmski tečaj, održavani su odabrani programi u kinu „Stari Grad“ na inicijativu osnivača kluba Mladena Nožice, a uz njih su prigodne osvrte pisali Jajčanin, Kečkemet, Biočin, Borčić... Odigrano je više od 700 predstava, a zabilježen broj posjetitelja iznosio je najmanje 250 000 ljudi. U prvoj generaciji snimljena su četiri filma, od kojih je dovršen i sačuvan samo jedan („Karneval podno Marjana“ Mate Bogdanovića iz 1955.g). Krajem 50-ih i početkom 60-ih klub zapada u krizu. Ova kriza koincidira dolaskom Ante Verzottija u klub i povratkom Ivana Martinca iz Beograda sa studija arhitekture u Split 1962. godine.

Martinac je svojim povratkom u Split donio alternativno sagledavanje, koherentno stajalište o filmu kao mediju, živom organizmu s vlastitim zakonitostima i jedinstveno promišljanje uobličeno u vlastiti teorijski diskurs. Njegov utjecaj, ulogu i značaj danas potvrđuju mnogi autori kluba iz njegove generacije i generacija nakon. Preko dvadeset godina predavao je na filmskom tečaju, a tri su mu izraza bila bitna u objašnjavanju strukture cijelog filma - intenzitetna montaža, filmski “kardiogram” i “toplina” kadra. Uz pomoć Martinčevih filmskih opservacija o formi – snazi pikštele ili zaljepka i sadržaju – traganju za metafizičkim, lamentacijama o čistoći kadra, ostali autori se uspijevaju osloboditi predrasuda konvencionalnog filmskog žurnalizma, do tada prisutnog među splitskim kinoamaterima, i izgraditi poetski i umjetnički koncipirane filmove. Iz tog perioda seže pojam splitske škole filma.

Pripadnici „zlatne“ generacije, pioniri splitske škole filma su uz Ivana Martinca, još i Mihovila Drušković, Lordan Zafranović, Andrija Pivčević, Vjekoslav Nakić, Ante Verzotti, Ranko Kursar, Martin Crvelin, Zvonimir i Krešimir Buljević. Pet naslova izabranih za prvo predstavljanje djelovanja kluba u periodu 60-ih godina jasno odražavaju ishodište od kojeg su krenuli – ishodište koje ih povezuje u stvaralačkoj namjeri da film otkriju, ogole i očiste, pažljivo re/strukturiraju, te kroz snažnu ritmičku igru i/ili precizne izmjene kadrova kod gledatelja izazovu ushićenje i zanos gledanja. Osim ishodišta, ovi filmovi dijele i zapis svjetlosti Mediterana, svjetlosti Splita koja je ostavila tragove na njihovim filmskim vrpcama, dajući im zajednički ugođaj, ali istovremeno otkrivajući vrlo različite osobne autorske poetike i sklonosti.

Sunčica Fradelić

Kino Klub Split