II DIO:
Ivan Martinac, Monolog o Splitu (1962), 7'
Vjekoslav Nakić, Poslije potopa (1967), 8'8''
Ante Verzotti, Twist-twist (1962), 3'
Ranko Kursar, Caffe Manon (1967), 9'12''
Dunja Ivanišević, Žemsko (1968), 6'12'
Kada govorimo o Kino klubu Split, nezaobilazno se vraćamo razdoblju šezdesetih godina prošlog stoljeća po kojem je klub postao i ostao poznat i prepoznat. U tom periodu, u klubu je djelovala druga generacija autora. Kako bismo shvatili uspjeh druge generacije trebamo sagledati djelovanje prve. Prva generacija članova Kino kluba Split (Domić, Bogdanović, Nožica, Kalabris) bila je izvan tada aktualnih tokova jugoslavenske amaterske kinematografije. Njoj možemo, uz osnivanje kluba, zahvaliti na popularizaciji filmske umjetnosti u Splitu, izgradnji infrastrukture, opremanju projekcijske sale i filmskog laboratorija, te regrutiranju filmskih amatera i profesionalnog kadra. Uz tečaj za kinooperatera i filmski tečaj, održavani su odabrani programi u kinu „Stari Grad“ na inicijativu osnivača kluba Mladena Nožice, a uz njih su prigodne osvrte pisali Jajčanin, Kečkemet, Biočin, Borčić... Odigrano je više od 700 predstava, a zabilježen broj posjetitelja iznosio je najmanje 250 000 ljudi. U prvoj generaciji snimljena su četiri filma, od kojih je dovršen i sačuvan samo jedan („Karneval podno Marjana“ Mate Bogdanovića iz 1955.g). Krajem 50-ih i početkom 60-ih klub zapada u krizu. Ova kriza koincidira dolaskom Ante Verzottija u klub i povratkom Ivana Martinca iz Beograda sa studija arhitekture u Split 1962. godine. Martinac je svojim povratkom u Split donio alternativno sagledavanje, koherentno stajalište o filmu kao mediju, živom organizmu s vlastitim zakonitostima i jedinstveno promišljanje uobličeno u vlastiti teorijski diskurs. Njegov utjecaj, ulogu i značaj danas potvrđuju mnogi autori kluba iz njegove generacije i generacija nakon. Preko dvadeset godina predavao je na filmskom tečaju, a tri su mu izraza bila bitna u objašnjavanju strukture cijelog filma - intenzitetna montaža, filmski “kardiogram” i “toplina” kadra. Uz pomoć Martinčevih filmskih opservacija o formi – snazi pikštele ili zaljepka i sadržaju – traganju za metafizičkim, lamentacijama o čistoći kadra, ostali autori se uspijevaju osloboditi predrasuda konvencionalnog filmskog žurnalizma, do tada prisutnog među splitskim kinoamaterima, i izgraditi poetski i umjetnički koncipirane filmove. Iz tog perioda seže pojam splitske škole filma.
Pripadnici „zlatne“ generacije su uz Ivana Martinca, još i Mihovil Drušković, Lordan Zafranović, Andrija Pivčević, Vjekoslav Nakić, Ante Verzotti, Ranko Kursar, Martin Crvelin, Zvonimir i Krešimir Buljević. Njihova kolegica, Tatjana Dunja Ivanišević, prva je autorica u Kino klubu, a njen jedini film „Žemsko“ iz 1968. smatra se danas prvim feminističkim filmom u regiji.
Od ukupno pet, četiri filma iz druge selekcije, „Monolog o Splitu“ Ivana Martinca, „Poslije potopa“ Vjekoslava Nakića, „Caffe Manon“ Ranka Kursara i „Žemsko“ Tatjane Dunje Ivanišević komuniciraju osjećanja egzistencijalne nelagode i otuđenosti. „Twist-twist“ Ante Verzottija ludička je arabeska koja ne ispituje, već jest i živi trenutak, trenutak u kojem se snima, u kojem se montira i svaki put ponovo prikazuje. Ne obazire se na prije ni poslije. Ovaj film snimljen je, razvijen i montiran u istom danu i jednom dahu, a tako se i gleda. Martinčev „Monolog o Splitu“, prema mnogima remek-djelo, spada među autorove najčišće radove u idejnom i estetskom smislu. U svega sedam minuta Martinac ritmičkim izmjenama savršeno komponiranih kadrova svakodnevnih prizora grada, sažima sav kontrast lakoće postojanja, prolaska vremena i neminovne smrti. Nakić u „Poslije potopa“ asinhrono, s kanonskim pomacima, izgovara rečenice iz „Stranca“ Alberta Camusa, opisujući ljetnu žegu, stvarajući atmosferičnu podlogu za brižno odabrane prizore. Među kadrove trave, kamenja, vode i refleksija na površini vode, uklapa dvojicu protagonista. Prvi leži među travom u prirodi, drugi sjedi za stolom ispred prozora. Suprotstavljajući ih, čini se da prvi postaje dio mašte drugog, antipod kojem teži, naglašavajući svu nelagodnost vlastitog stanja. Kursar bira tadašnji kafić Manon na rivi za poetski dokumentarni prikaz života mlade žene koja radi kao konobarica. U filmu se međunatpisima objašnjava nesrazmjer njenih unutarnjih želja i mogućnosti, te otkriva sav apsurd konkretne situacije, ali i univerzalnog ljudskog osjećaja, s notom crnog humora. Toplo i nenametljivo u filmu „Žemsko“, Dunja Ivanišević s nama dijeli intimne trenutke glavne protagonistice, njene frustracije i maštanja uvjetovane stereotipima ženskih časopisa. Središnji dio je zapravo dokumentiran performans koji ima simboličku ulogu pročišćenja, katarze u filmu, ali i životu. Nakon njega, glavna protagonistica oslobađa svoje unutarnje impulse, mijenja ploču, doslovno i metaforički i nastavlja provoditi svoje vrijeme u spontanom plesu ne obazirući se više na norme i konvencije kojima se osjećala sputano. Izlaskom iz sobe na ulicu ostavlja iza sebe oba svijeta, a subjektivna kamera sada prati ljude i zgrade, druge prozore, pa se konačno penje prema nebu, otvarajući njen i naš pogled u plavetnilo.
