Zahvaljujući fotografijama Ante Verzottija izložba razmatra nasljeđe projekta splitskog Art -ljeta 1987, tijekom kojeg su u središtu Splita po koncepciji Davora Matičevića i organizaciji HDLU-Split, a u suradnji sa Skupštinom općine Split, SOUR-om Brodosplit i Turističkim savezom Grada Splita, izvedeni radovi trinaest renominiranih kipara iz tadašnje države: Mrđan Bajić, Kosta Bogdanović, Jagoda Buić, Slavomir Drinković, Božidar Jelenić, Kažimir Hraste, Ivan Kožarić, Pavle Pejović, Matjaž Počivavšek, Ante Rašić, Duba Sambolec, Lujo Vodopivec i Gorki Žuvela.
Art-ljeto 87 činilo je više kustoskih projekata povezanih vizijom izlaska suvremene umjetnosti u javni gradski prostor. Inicijator Kiparske radionice bio je Gorki Žuvela, a tijekom radionice izvedeno je 17 skulptura koje su umjetnici poklonili Gradu Splitu i koje su po završetku izložbe u povijesnom središtu Splita trebale biti raspoređene u nove dijelove grada. Projekt je izazvao mahom negativne reakcije te je većina skulptura po završetku vraćena u brodogradilište s neizvjesnom sudbinom. Do danas je na izvornoj lokaciji ostala Ruža vjetrova Jagode Buić, a tijekom priprema izložbe pronađene su Pusti me proć Slavomira Drinkovića i Hefestov stup Koste Bogdanovića. Umjesto vrhunskih skulptura tog razdoblja, ulice i trgovi starog grada danas su ispunjeni štekatima i kioscima, a oni novih dijelova ostali su nezavršeni ili prazni.
Fotografije Ante Verzotti, zahvaljujući ljubaznosti Kažimira Hraste.
Uvjereni smo zato u značenje napora i specifičnih okolnosti prepoznatih i koordinirahih u Splitu iniciranjem "Kiparske radionice" u sklopu ovogodišnjeg "Art-ljeta". Malogdje se pojavljuje takva motivacija u sprezi grada nabijenog nasljeđem i suvremenošću življenja,od kojeg se polazi u kreiranju i u kojem se završava u izlaganju, uz industriju koja nudi, gotovo nameće, specifične tehničke uvjete izrade umjetnina - kao što je sklop okolnosti ponudio u Splitu. Opravdano je stoga da entuzijazam nekolicine inicijatora preraste u smišljeno vođenu aktivnost.
Dakako, osnovni zadatak je omogućiti stvaranje skulpture velikih dimenzija ali i znatno više od toga: omogućiti skulpturama da zažive u prostoru grada. To znači da je stvarna želja ove radionice stvoriti na razini test-poligona izgubljenu povezanost između umjetnika i društva ili ambijenta i umjetnosti. Time se naše nastojanje primiče priželjkivanim situacijama uspostavljanja uzročno-posljedičnih odnosa između naručioca, umjetnika, djela i korisnika. Taj lanac ili krug uzajamnosti nije dobio u jugoslavenskoj sredini odgovarajuće nove oblike, dok su stari oblici izgubljeni - osiromašenjem tržišta umjetnosti te nestankom ambicioznih mecena i suvremeno orjentiranih kolekcionara sve do zapuštanja zajedničkih potreba za umjetnošću. Gubitkom hijerarhije vrijednosti u svijesti javnosti-afirmacija privatnog kiča gotova da je zamijenila pravo na postojanje zajedničkog, općeg umjetničkog dobra.
(iz predgovora Davora Matičevića, Bilten kiparske radionice, HDLU-Split, 1987.)