Preispitivanje društvenog ponašanja i životnih nazora, odnosa suvremenog čovjeka prema planetu, odnosno prema pitanjima njegova opstanka, tema su recentnog ciklusa pod nazivom Toxicity zagrebačke slikarice Valentine Supanz Marinić. Poziciju stalne budnosti i senzibiliranosti za zbilju slikarica potvrđuje svojim izrazom i problematikom koja ulazi u obzor njezina rada te se potvrđuje i kao sve bitnija članica generacije autora koji su se realistično-figurativnim likovnim izrazom odlučili sučeliti s vlastitim, ali i širim društvenim dvojbama, strahovima i nadama. Iako su ponajprije dijagnostičke, njene slike su i kritika urbanog života u suvremenom svijetu. Njihov subverzivni karakter nije novost, baština je suvremene umjetnosti. Međutim, autorstvo ove umjetnice u zasebnoj je poetici, načinu uslojavanja mnogolikih mentalnih i likovnih sastavnica u jedinstveno djelo, u predanosti toj slikarskoj i svjetonazorskoj strategiji. Jednostavna u biti, jezgrovita, čitka i razumljiva, Valentina i novim projektom potvrđuje poziciju izvorne i zanimljive umjetnice. Ona iznosi svoje slikarske preokupacije preispitujući ne samo mogućnosti suvremene slike i slikarstva, već uživajući u slikarskom činu, iznosi svoje osjećaje, stavove, interese i mišljenje o onome što gotovo neposredno sluša, čita ili gleda. Ciklus Toxicity ima snažnu sadržajnu poruku, a osim velikog duhovnog naboja kojim zrači, svjedoči i tehničku perfekciju izvedbe. Likovni izraz karakteriziraju čisti, žarki i vrlo često neonski kolorit, jasna struktura kompozicije, trodimenzionalna konstrukcija prostora, znalačko postignuće punoće volumena te jednostavna i iznimno sigurna izvedba niza ostalih, manje uočljivih detalja koji, upravo stoga što su manje uočljivi, najbolje govore u prilog sintetičkoj realizaciji slikanog motiva. Tematika prirode uvijek se iznova pojavljuje na Valentininim platnima, a dominira i njezinim recentnim radovima. I u novom ciklusu ona nastavlja svoja egzistencijalna propitivanja o uzajamnom odnosu prirode i čovjeka. Ipak, u poplavi slikara slične pejzažne tematike intimističke poetike, ona ostaje neponovljivo svoja i autentična stvarajući kontinuirano svijet slika što emaniraju posebnu atmosferu. Premda je sve tu prepoznatljivo i bazirano na figuraciji i stvarnim prostorima, sve ipak djeluje nekako nestvarno i nedokučivo, iracionalno i fantastično, zazivajući čak mistično i tajnovito. Jer suodnosi su neočekivani, a predmeti i pojave neopipljivi, natopljeni čudnom, metafizičkom melankolijom, noseći u sebi bez sumnje i mnogo od alegorijskoga i simboličkoga značenja. Motivi njezinih slika zapravo su načini da se ukaže na čovjeka koji joj je u središtu zanimanja. Kako bi naglasila odnos nadmoćnosti prirode i čovjekove malenkosti pred njom, unutar prizora određenoga pejzaža vrlo se često javlja osamljenička sablasna figura s gas maskom na licu ili pak prikazana s leđa. Ona poput svojevrsnoga mementa morija na svoj način reinterpretira usud tragičnog čovjeka izgubljenog u pustoši poput usamljenih Biffelovih ili Ivančićevih protagonista. Takvi narativi sadrže snažne psihološke konotacije univerzalnog karaktera pa je Valentinin vizualni rječnik stoga lako dostupan gledateljima.
Čitava izložba, vrlo snažna i vizualno privlačna, slojevita je i prilično mračna. Autoričina je želja da publiku na razini doživljaja prožme nelagodan drhtaj, a pažljivije iščitavanje projekta samo produbljuje takvu percepciju, potvrđujući Valentinu kao izuzetnu slikaricu koja pokazuje kako je još moguće izreći bit realizma na posve nov način jer stvarati znači "Samo gledati nenaučeno, ne kroz tuđa stakla, nego u okviru svojih vlastitih emocionalnih mogućnosti..." kako piše Krleža u Povratku Filipa Latinovicza.
Valentina Supanz Marinić rođena je 1986. u Zagrebu. Godine 2012. diplomirala je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi Zlatka Kauzlarića-Atača. Izlagala je na nekoliko samostalnih i brojnim skupnim izložbama od kojih izdvajamo: 2. i 5. Bijenale slikarstva, HDLU, Novi Hrvatski realizam, Gliptoteka, Fountain Art Faire na Armory Arts Week, Manhattan, New York 2014. godine. Fondacija Erste fragmenti dodjeljuje joj otkupnu nagradu za sliku Moja džungla 2013. Ilustratorica je nekoliko dječjih slikovnica. Članica je HDLU i HZSU.