Od posljednje retrospektivne izložbe posvećene stvaralaštvu Jurja Plančića, održane u Galeriji Klovićevi dvori a potom i reprizirane u Starome Gradu i u Splitu, prošlo je 27 godina. Prezentirali smo tada skoro pa u cijelosti slikarov opus ostvaren u Hrvatskoj do 1926. godine te respektabilni broj dotad dostupnih „pariških slika”. Budući da nas od spomenutih izložba dijeli više od četvrt stoljeća i da su „praznine” iz slikarova pariškog opusa danas u znatnoj mjeri popunjene, smatrali smo svojom prvorazrednom zadaćom Plančićev pariški catalogue raisonné upotpuniti i slike pokazati široj javnosti. Naime, sa zahvalnošću ističemo da su galeristi i privatni kolekcionari svo to vrijeme marno tragali za njegovim slikama širom Europe. Srećom po percepciju slikarova opusa i muzejsko-galerijsku praksu u Hrvatskoj, trud im se isplatio pa je u Francuskoj, Njemačkoj i Švicarskoj pronađeno, otkupljeno i u Hrvatsku dopremljeno još sedam Plančićevih čarobnih ulja koja publika u Splitu nije imala prigodu vidjeti. Dodamo li tomu da i mlađim naraštajima likovne publike, umjetnika, kritičara i zaljubljenika u Plančićevo slikarstvo valja in vivo pokazati vrhunske slikarske domete koje je ostvario u okrilju mitske pariške sredine s kraja 20-ih godina prošloga stoljeća, zaokružili smo razloge priređivanja ove izložbe koja će, ne dvojimo, ne samo zanimati kustose i kritičare, nego i oduševiti publiku željnu susreta s „lijepom umjetnošću”. Plančićeve slike s lux parisiorum prosvijetljenom paletom, ovog proljeća udomljene na više od mjesec dana u Splitu – gdje je Plančić započeo svoje umjetničko školovanje u znanoj Graditeljsko-zanatskoj-umjetničkoj školi kao polaznik kiparskog odjela profesora Svitoslava M. Peruzzija, istovremeno i kao predani polaznik privatnih satova kod slikara Emanuela Vidovića, profesora prostoručnog crtanja na istoj školi – slikarska je svečanost a priori i Galerija umjetnina priredila ju je za svoju publiku kao povlasticu koja se ne propušta.“ (Biserka Rauter Plančić, iz predgovora izložbenog kataloga).
Juraj Plančić (Stari Grad, 22. X. 1899. – Pariz, 19. VIII. 1930.) diplomirao je 1925. na slikarskom odjelu Kraljevske više škole za umjetnost i umjetni obrt u klasi Vladimira Becića. Prvi puta samostalno je izlagao u rodnomu Starom Gradu 1923. Tijekom studija i prije odlaska u Pariz izlagao je u Splitu na Jadranskim izložbama, a godine 1927. i u Zagrebu u Salonu Ullrich (s Krstom Hegedušićem). Plančićevo slikarstvo u početku se odvijalo u okvirima nacionalne romantike „medulićevaca“ i njihove arhitektonike slike, a zatim i u krugu magičnih izričaja „novog realizma“ koji su 20-ih godina prošloga stoljeća dominirali hrvatskim slikarstvom. U Pariz je stigao u kasnu jesen 1926. zahvaljujući stipendiji francuske vlade. Smjestivši se u podnožju Montmartrea, crta i akvarelira vedute mitskog brežuljka, a u muzejima proučava i oduševljava se djelima A. Watteaua i J. H. Fragonarda. U malim galerijama u rue de Seine otkriva i divi se slikama H. Matissea. Po isteku stipendije mora napustiti Pariz i smještaj pronalazi u Rosny souis Bois. U toj seoskoj sredini nadomak velegradu i u posvemašnoj oskudici začelo se Plančićevo zlatno slikarstvo. Prvi uspjeh i pozornost kritike bilježi na Jesenskom salonu 1928., a prve otkupe slika 1929. na godišnjoj izložbi Salona nezavisnih. Ohrabren postignutim vraća se u Pariz, iznajmljuje stan blizu Luksemburškog parka i nastavlja izlagati na Salonima u Grand Palaisu. Samostalna izložba 1929. u Galerie de Seine okrunila je njegove napore i širom mu otvorila vrata pariške internacionalne scene. Put prema punoj afirmaciji pa i financijskom blagostanju zaustavila je tuberkuloza od koje je bolovao i naposljetku preminuo u pariškoj bolnici 19. kolovoza 1930.
