Saeri Kiritani je japanska umjetnica koja se nakon višegodišnje profesionalne karijere u New Yorku preselila u Split, koji će u narednim godinama biti baza njenog umjetničkog rada. Njen opus je zasnovan na performansu, happeningu i srodnim umjetničkim disciplinama koje publici na izložbama najčešće posreduje kroz video radove i fotografije snimljene za vrijeme performativnih akcija i potom post-producirane u različitim formatima i formacijama prilagođenim izvedbi multimedijalnih i ambijentalnih instalacija. Sadržajno, Kiritani je usredotočena na odnos pojedinca i njegovog neposrednog okruženja, a najčešće na poziciju stranca, nepoznatog ili drugačijeg, onog koji živi i stvara u kulturi kojoj porijeklom, obrazovanjem i odgojem ne pripada i u kojoj je percipiran kao stranac, odnosno, uopće onaj drugi.

Na svojoj drugoj samostalnoj izložbi u Splitu, Saeri Kiritani predstavlja se multimedijskom instalacijom pod nazivom Zlatni san, realiziranom u sinergiji video projekcija na monitorima i fotografske dokumentacije dva recentna prostorno i sadržajno specifična performansa zamišljena i izvedena kao čin uključivanja u lokalnu urbanu kulturu. Performanse je izvela kroz interakciju s lokalnim udrugama i na lokacijama koje su znakovite i prepoznatljive u kurentnom brendiranju Splita kao globalne turističke atrakcije: performans s Dioklecijanovim legionarima u Zlatnim vratima, odnosno, igračima picigina na Bačvicama. Kiritani se lokalnim suradnicima i okruženju pridružila svojim performativnim alter egom određenim prepoznatljivim elementima japanske kulture: tradicionalnim kimonom, izbijeljenim licem i specifičnim make-upom. Posrednik u režiranom srazu dvaju kultura je loptanje sa zlatnim kuglama, u japanskoj kulturi poznatim pod nazivom kin-tama sa tradicionalnom simbolikom bogatstva i prosperiteta povezanom s oplođujućom funkcijom testisa. Veliki broj zlatnih kugli rasutih po općepoznatim splitskim toposima u performansu umjetnice s lokalnom zajednicom stoga prvenstveno ukazuje da međukulturna integracija doprinosi kreativnom i egzistencijalnom prosperitetu lokalne sredine. S druge strane, izvedbom na dvije lokacije koje predstavljaju danas globalno poznate splitske topose, Kiritani ukazuje i na destruktivne aspekte prosperiteta povezanog s monokulturom turizma, opasnost koja se posebno odnosi na kvalitetu i mogućnost života predstavnika lokalne zajednice koji u njoj ne participiraju. U postavu izložbe zlatne lopte rasute po podu artikuliraju prostor između videa i fotografija performansa, funkcioniraju kao memento i fizička poveznica prostora izlaganja s prostorima performansa, a, najbitnije, posjetiteljima pružaju mogućnost da u njima naknadno participiraju. U svjetlu simbolike prosperiteta, možemo ih tumačiti i kao manifestaciju umjetničinog poimanja važnosti i uloge umjetničkog stvaralaštva i institucija u prosperitetu zajednice.

Kiritani se performansima kao pridošlica Splićanima obratila univerzalno razumljivom simbolikom zlatnosti kao emanacije i želje svega dobrog, vedrog, vrijednog i moćnog. Pri tom je iskazala dubinsko poznavanje ključnih točaka lokalnog osjećaja pripadnosti. Obratila im se na toposu koji određuje povijest splitskog urbaniteta i potom na središnjem prostoru tjelesnog doticaja građana s morem i prirodom uopće. Svoj je izvedbeni jezik zasnovala na kulturološkim i rodnim stereotipima. S jedne strane je ona sama kao japanski ženski izvođač, a s druge lokalni muškarci odjeveni u kostime rimskog ratnika u oklopu s oružjem u jednom, odnosno, razodjeveni do mudantina u drugom performansu. Zlatni snovi Saeri Kiritani prvenstveno su manifestacija njenih želja da se uklopi u život svog novog grada, ali kad vam je habitus umjetnički, a umjetnički rad sredstvo komunikacije, poruka se uvijek referira na složenu strukturu stvarnosti. Duhovita, granično provokativna u skladu s usađenim osjećajem uljudnosti, Saeri Kiritani pokazala se dorasla lokalnoj batudi. Već je i naša i svoja, korak po korak, upravo onako kako zvuči dalmatinska melodija prilagođena tradicionalnom japanskom instrumentu kao glazbena podloga izložbe.

Branko Franceschi

Saeri Kiritani je umjetnica iz Kanazawe, Japan. Diplomirala je 1993. na San Francisco Art Institute, a 1997. godine završila poslijediplomski studiji na University of Pennsylvania u Philadelphiji, SAD. Živjela je u New Yorku, od 1998. do kraja 2022. kada seli u Split. Izlagala je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama uključujući: The Museum of Northern California Art (2024), The Nippon Club Gallery u New Yorku (2022), Japan Information and Cultural Center u Japanskoj ambasadi u Beču, Austrija (2019), The Gallery na Burren College of Art, Irska (2019), 21st Century Museum of Contemporary Art, Kanazawa, Japan (2018), the Smithsonian National Portrait Gallery u Washingtonu DC (2013), Postmaster Gallery, New York (2013), Bosanski bijenale suvremene umjetnosti, Konjic, Bosna i Hercegovina (2013), Tokyo Metropolitan Art Museum, Tokyo (2012), HDLU, Zagreb, Hrvatska (2009), Apex Art, New York (2002), i Contemporary Museum Baltimore (2000). Dobitnica je niza stipendija, uključujući onu Umjetničke akadmeije u Beču, Austrija (2016), New York Foundation for the Arts (2005), Agency for Cultural Affairs of Japan (2003), i Pola Art Foundation (2000). Trenutno pohađa doktorski program na Goldsmiths, University of London, UK.