U novoj seriji fotografija naziva Izlozi Darko Bavoljak prikazuje napuštene zagrebačke izloge, prostore propalih dućana i obrta i tako i sam stvara memorije prošlog, izgubljenog, možebitno i boljeg vremena na domaćem prostoru poharanom tranzicijom, lošim gospodarenjem ili pak možda samo već spomenutom neizbježnom mijenom. Time svoj rad svrstava pod novi fotografski žanr, popularan zadnjih godina, te nazvan 'ruins photography' ili 'ruin porn', koji se odnosi na fotografiju koja romantizira srušene, uništene, napuštene prostore, najčešće urbanističke prirode, a naslanja se na već ranije tendencije u starijim granama umjetnosti. Prema riječima samog autora: "Koncepcija izložbe proizlazi iz mojeg fotografskog istraživanja napuštenih poslovnih prostora u Zagrebu, a na neki način se nastavlja na ciklus Budućnost koji je dokumentirao ratom razorenu i napuštenu arhitektonsko/ industrijsku baštinu i Dubrava koji je dokumentirao grafitima devastirana pročelja zgrada i ostalog urbanog mobilijara koji je tek u zajedničkom postavljanju na izložbi iznjedrio novo značenje." Bavoljak prizore propasti estetizira do maksimuma, rezultat su oplošnjeni prikazi, fotografije fine, gotovo akvarelne estetike, prigušenog kolorita, koje graniče s apstrakcijom. Zatečeni prizori pogledom posvećenog, svjesnog i odgovornog promatrača-fotografa postaju ujedno i poligoni za suptilnu igru znakova. Bavoljak naime ne proziva glasno, njegove 'slike' nisu agresivne kao što je to njihov sadržaj. Upravo suprotno: one variraju od naizgled neutralnih apstraktnih monokroma ili geometrijskih apstrakcija do površina na kojima ostatak nekog natpisa, ili primjerice komadić osmrtnice, selotejpa ili plakata upućuje na promjene značenja prostora. Uvedena je kategorija vremena, trajanje koje obuhvaća sve etape postojanja snimljenog prostora: od onih prvotnih, kako sam autor naglašava, „prostora obrtnika, koji su godinama radili i omogućavali egzistenciju sebi i svojim obiteljima“ pa sve do napuštenih, zjapećih rupa, čija se funkcija nestaje, dok (vanjsko) staklo izloga postaje primarnim nositeljem značenja, svojevrsnom gradskom oglasnom pločom, na koju svatko može nalijepiti vlastiti oglas ili već što mu se svidi. Čitav životni ciklus snimljenih prostora zbijen je u jednoj snimci.
Tek promatrana kao cjelina izložba promatraču pruža cjelovitu i jasnu priču o propadanju.
Zanimljivo je da su zadnjih nekoliko godina upravo izlozi napuštenih dućana i obrta bili temom nekolicini domaćih fotografa, i to različitih generacija. Postavlja se pitanje zašto baš izlozi? Zbog čega baš oni bivaju (svjesno ili nesvjesno) birani kao najočitiji simboli propasti i mijene? Osim onog očiglednog razloga – staklene stijene ne mogu sakriti da iza njih više ničeg nema, staklo izloga pod pravim svjetlom ujedno postaje i ogledalo. Osim što pokazuju ostatke negdašnjeg života, zrcali i djeliće sadašnjosti. Nekad i sad spajaju se u sliku koja može biti onakva kakvu želimo: prijeteća, nostalgična, kritična, osuđujuća ili pak naprosto samo lijepa.
(iz eseja Epitaf pogubljenom vremenu Ive Prosoli)
Darko Bavoljak je rođen 28. ožujka, 1961 g. u Zagrebu. Završio je studij snimanja na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Fotografijom se počeo baviti početkom osamdesetih. Tijekom studija objavljuje fotografije u Poletu, Studenskom listu, Svijetu, Startu i mnogim drugim tadašnjim novinama i časopisima. Njegove fotografije su objavljivane u novinama, časopisima monografijama, katalozima, knjigama i stručnim publikacijama, a radovi mu se nalaze u privatnim kolekcijama, te u zbirkama fotografija Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu i Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci. Danas djeluje na području fotografije, filma, konceptualne umjetnosti i kustoskih koncepcija. Od Bavoljakovih filmskih ostvarenja ističu se Stupid Antonio presents (2006.), Goli otok (2012.) te Urbi et orbi (2013.). Član je HZSU i HDLU-a
Više o umjetniku na Darko Bavoljak
Otvoreno do 31.3.2019.
