Imajući u vidu iznimno plodni, uspješni i dugi umjetnički život slikara i grafičara Petra Jakelića, organiziranje retrospektivne izložbe u Galeriji umjetnina nametnula se kao obostrana obveza.
Iako je izlagao u staroj i novoj galerijskoj zgradi i iza sebe ima velik broj izložbi, po nizu parametara, počevši od raznovrsnih likovnih tehnika, preko različitih tematskih i motivskih izbora, sve do broja izloženih djela i vremenskog raspona u kojemu su nastala, riječ je o dosad najopsežnijem predstavljanju ovog uglednog umjetnika i profesora emeritusa Sveučilišta u Splitu. Na jednom mjestu posjetitelji će moći vidjeti odabrane, uglavnom ponajbolje Jakelićeve radove, njih oko dvjesto i dvadeset iz različitih perioda života i djelovanja, sve od 1953. godine do danas.
Dugo priželjkivanu retrospektivu Jakelić smatra krunom svog dugogodišnjeg javnog djelovanja. A ono je započeto još 1954. godine, kada su mu kao osmoškolcu objavljene prve ilustracije u Poletu, srednjoškolskom listu za književnost, nauku i umjetnost tiskanom u Zagrebu, u izdanju Školske knjige. Prvi put je sudjelovao na skupnoj izložbi 1957. godine u Splitu, prvu oficijelnu samostalnu izložbu imao je 1964. godine u Prištini, za vrijeme služenja vojnog roka. Ali prije izložbe u Prištini, koja je popraćena malim katalogom, Jakelić je izlagao deset godina ranije u svojoj osnovnoj školi u Trogiru. U đačkom domu u Trogiru 1953. godine je samoinicijativno naslikao ženski akt po fotografiji iz časopisa, nagovješćujući time veliku dionicu svoga umjetničkog interesa.
Naime, još od školovanja na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Beogradu pa sve do danas dominantni mu je motiv djevojka odnosno žena, koja je za njega najsavršenije biće, bez premca u ljepoti, roditeljskoj ljubavi i brizi, požrtvovnosti i radišnosti. U međuigri epsko-patrijarhalnog i lirskog-erotskog doživljaja one su okosnica obitelji, drže sva četiri kantuna kuće, ali su i vizualno privlačne, izazovne, nedokučive, zavodljive i senzualne. Teško bi bilo prebrojiti mladolike i skladne ženske figure koje je oblikovao tijekom proteklih godina prikazujući ih u različitim pozama, od vrlo suzdržanih, moglo bi se reći čednih, do vrckavih i provokativnih.
Na nizu kompozicija predstavljene su otočanke i žene s mora, Nike, Flore i drugi izmaštani likovi i prizori, a osobito su brojne evokacije na rodno selo Prugovo. Sjećajući se života u velikoj obitelji i prizora kojima je svjedočio, Jakelić je osebujnom imaginacijom kreirao vizualno privlačnu i nesvakidašnju viziju seoskog života. Kompozicije na temu zavičajnih evokacija nerijetko sadrže prikaze domaćih životinja, nekoć presudnih za egzistenciju. Odnos autora prema životinjskim bićima ispunjen je empatijom i respektom zahvaljujući ponajprije iskustvu življenja u ruralnom ambijentu, gdje je vrijednosni sustav jasno izražen riječju – blago.
Nije nevažno spomenuti da nakon dječjih i mladalačkih radova potaknutih životom u Prugovu, umjetnik od sredine 1960-ih sve učestalije nalazi inspiraciju u zavičaju. U međuvremenu je, školujući se na Akademiji i prateći događanja na beogradskoj likovnoj sceni, cizelirao svoj talent razvijajući ga u smjeru autentične i prepoznatljive poetike s obilježjima nadrealizma. Kroz ustrajni i disciplinirani rad likovni je izričaj s vremenom osuvremenjivao i nadograđivao u sinergiji metierskog umijeća, specifične maštovitosti, individualne ikonografije i gotovo simultane obradbe ruralnih i urbanih motiva. Razlike u sadržaju vremenom su sve manje izražene (uz, dakako, pojedine iznimke), a različiti poticaji susreću se na istim kompozicijama. Pored toga, u radovima nastalim u ovom tisućljeću zamjetna je izrazitija spiritualnost i kontemplativnost. No u svemu tome Prugovo se ipak nadaje kao ključno ishodište u formiranju i dugom trajanju Jakelićevog poetičkog identiteta, prepoznatljivog po originalnim interpretacijama prizora iz života na selu.
Čak i začetak sklonosti nadrealizmu umjetnik vezuje uz djetinjstvo u Prugovu, a potom uz Stančića, Medialu, De Chirica, Chagalla. Premda najviše cijeni Picassa, ne krije da je tijekom dugogodišnje uronjenosti u likovnost asimilirao ponešto i od mnogih drugih umjetnika poput Bukovca, Renoira, Tiziana, Vermeera, svojih nastavnika Ante Kaštelančića i Antuna Zupe u Školi za primijenjene umjetnosti u Splitu, kao i od svog profesora Mihaila S. Petrova na beogradskoj Akademiji. Zahvaljujući radoznalosti i sposobnosti gledanja umjetnik je u sinergiji osobitog talenta i marljivosti obogaćivao likovno umijeće izgrađujući pritom vrlo personaliziran, jakelićevski stil.
Prošle godine 25. rujna, na svečanoj promociji Jakelićeve reprezentativne i bogato ilustrirane monografije s opsežnim esejom književnika i akademika Luke Paljetka, umjetnik je obećao da će nastaviti slikati dokle god bude mogao držati kist. A on još uvijek njime suvereno vlada što dokazuje i četirima netom završenim uljima većih formata, baš rađenih za retrospektivu: Kroz parhelij, Predah, Preplet jeseni i Rodna kuća. Stoga, poželimo mu još puno dobrih poticaja.
Petar Jakelić rođen je 15. travnja 1938. godine u Prugovu kraj Splita. Kao dijete mnogobrojne obitelji, prve poratne godine nakon Drugog svjetskog rata provodi u Čitluku pored Sinja i Kaštel Lukšiću. Prva četiri razreda osnovne škole završava u rodnom selu, a ostale u Trogiru. Školu za primijenjene umjetnosti završio je u Splitu 1959. godine. Tijekom obrazovanja objavljuje crteže i vinjete u srednjoškolskom listu Polet, dnevnom listu Slobodna Dalmacija i časopisu Vidik. Upisuje 1959. godine Akademiju za primijenjene umjetnosti u Beogradu, a završava je 1963. godine u klasi prof. Mihaila S. Petrova. Za vrijeme studija uzdržava se radeći ilustracije za brojne novine i časopise. Prvu samostalnu izložbu priredio je 1964. godine u Prištini. Sudjelovao je na brojnim izložbama u zemlji i inozemstvu te je više puta nagrađen. Zapošljava se 1964. godine kao nastavnik u Školi za primijenjene umjetnosti u Splitu gdje predaje predmet crtanje i slikanje, grafičke tehnike visokog i dubokog tiska, litografiju, vanjsku i unutarnju opremu knjige, plakat te grafički dizajn općenito. Prelazi 1977. godine na tadašnju Pedagošku akademiju u Splitu i predaje kolegij crtanje i slikanje te grafiku i primijenjenu grafiku. Od osnivanja Umjetničke akademije u Splitu 1997. godine predaje kolegij grafiku. Umirovljen je 2008. godine kao redoviti profesor u trajnom zvanju, a 2009. godine zbog nastavničke i znanstvene izvrsnosti te zasluga za napredak Sveučilišta u Splitu dobiva počasno zvanje profesora emeritusa. Živi u Splitu.
